Samopoštovanje – kako ga poticati kod djece?

Samopoštovanje se definira kao pozitivan ili negativan stav prema sebi. Ono je naša subjektivna procjena samoga sebe koja može, ali i ne mora uvijek biti u skladu s objektivnim kriterijima. To je način na koji vrednujemo ono što činimo, ono što jesmo i rezultate koje postižemo.

Samopoštovanje se sastoji od dva dijela: osjećaja vlastite vrijednosti i samopouzdanja. Osjećaj vlastite vrijednosti podrazumijeva naša uvjerenja da imamo pravo biti sretni i da zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ispunjenje, dok je samopouzdanje podrazumijeva uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, donositi odluke, svladavati izazove i promjene. I jedno i drugo u velikoj mjeri utječe na naš život, određuje koje ćemo događaje u životu smatrati vrijednima, što ćemo poduzimati, koje ciljeve postići, odnosno pomaže nam da doživimo pozitivna, a izbjegnemo negativna iskustva.

Zašto je poželjno da djeca imaju visoko samopoštovanje?

Način na koji dijete vidi samo sebe značajno utječe na njegove osjećaje, njegov rad i naposljetku na njegovo postignuće. Što je njegovo samopoštovanje veće, dijete će biti samouvjerenije u svoje sposobnosti, lakše će sklapati prijateljstva te se uspješno zabavljati samo ili u društvu s drugom djecom. Dijete visokog samopoštovanja uspješno surađuje s odraslima i vršnjacima, zna donositi odluke, kreativno je, radi bolje i uz manji napor. Ukratko rečeno, djeca visokog samopoštovanja općenito su uspješnija u životu.

S druge strane, dijete niskog samopoštovanja nerijetko je nezadovoljno sobom, često se podcjenjuje te ima negativno mišljenje o sebi. Često svoje neuspjehe pripisuje vlastitoj nesposobnosti, a uspjeh pripisuje sreći. Sklono je tražiti odobravanje drugih, očekuje da će doživjeti neuspjeh i da će ga drugi odbaciti, a češće je i u sukobu s roditeljima. Osim toga, istraživanja pokazuju da nisko samopoštovanje kod većine djece, uz neke druge okolnosti (npr. stresne situacije), može pridonijeti emocionalnim problemima, a nerijetko može doći i do depresije, maloljetničke delinkvencije, anoreksije i drugih ozbiljnijih psihičkih poremećaja.

Razvoj samopoštovanja

Samopoštovanje nije urođeno, ono se razvija tijekom života.

Prve znakove samopoštovanja u djece naziremo u drugoj godini života. U toj dobi djeca počinju shvaćati sebe same odvojeno od svoje majke i drugih značajnih osoba u njihovu životu.

S tri godine djeca počinju donositi prve sudove o sebi i vrednovati poruke koje dolaze iz vanjskog svijeta, a koje se odnose na njih. U toj dobi pokazuju i snažnu želju učiniti nešto samostalno i stoga često čujemo „ne“ i „neću“ kada im nešto pokušavamo nametnuti.

U predškolskoj dobi djeca intenzivno uče nove vještine (npr. vezanje cipela, crtanje i sl.), te postaju svjesna, kako svojih interesa, tako i svojih sposobnosti u pojedinim područjima njihove aktivnosti. U ovoj dobi djeca prvi put svoj rad počinju uspoređivati s radom druge djece i tako stvaraju sliku o vlastitoj vrijednosti.

Polaskom u školu djeca se još intenzivnije počinju uspoređivati sa svojim vršnjacima (npr. koliko je visoko u odnosu na druge, kako piše, koliko brzo računa ili trči i sl.), stoga zaključujemo da osobito u školskoj sredini djeca imaju priliku prepoznati svoje dobre i loše strane.

Mijenja li se samopoštovanje?

Odgovor je vrlo jednostavan – da! Čak se i osobe koje općenito imaju visoko samopoštovanje, ponekad nađu u razdoblju života u kojem se ne mogu pohvaliti dobrim mislima o samima sebi. Istraživanja pokazuju da je u srednjem (od 6. do 10. godine) i kasnom djetinjstvu (od 10. do 12. godine) samopoštovanje uglavnom stabilno do u adolescenciji dolazi do mnogih promjena. Prema većini autora, početkom adolescencije (oko 12 godina) samopoštovanje uglavnom opada, a povećava se opet polaskom u srednju školu. Mišljenje je nekih autora da čak šesnaestina adolescenata ima kronično nisko samopoštovanje.

Kako roditelji mogu pomoći razvoj samopoštovanja svoje djece?

Djeca od roditelja i drugih značajnih osoba iz njihova života traže potvrdu da su voljena, važna, sposobna. S obzirom na to da značajnu ulogu u nastanku pozitivne slike kod djece imaju upravo  roditelji, ali i druge odrasle osobe koje brinu o njima, slijedi nekoliko savjeta koji mogu pomoću u podupiranju i poticanju razvoja samopoštovanja kod djece od njihove najranije dobi.

1. Ne propustite priliku da djetetu kažete što vam se sviđa kod njega, što je dobro učinilo i da ga volite.

Roditelji su često skloni djeci ukazivati samo na pogreške. Umjesto toga pohvalite dijete kada uspješno izvrši neki zadatak ili obvezu, kada iskaže svoje dobre osobine. Tako ćete potaknuti interes za one aktivnosti koje mu pričinjaju zadovoljstvo i koje može samostalno obavljati.

Ne zaboravite djetetu reći da ga volite. Neka djeca nisu sigurna da ih roditelji vole samo zato što im to nikada ili dovoljno često nisu rekli. Reći djetetu da ga volimo, čak i kada je pogriješilo, ne mora značiti da prihvaćamo njegovo pogrešno ponašanje. Osjećaj da je voljeno, da je za nas posebno, snažno hrani djetetovo samopoštovanje…

2. Ne kritizirajte.

U ljutnji koju je izazvalo djetetovo ponašanje neki roditelji izgovaraju kritike na njegov račun („Smotan si.“, „Ništa ne možeš učiniti kako treba.”, „Zločesta si.”), a zbog njih se ono osjeća nevoljeno i povrijeđeno. Važno je da se roditelji prema svojoj djeci ponašaju onako kako bi željeli da to čine osobe koje su djetetu nepoznate te da nikada ne kritiziraju dijete („Ti si loš dječak.”), već njegovo ponašanje („To što činiš je loše.”).

3. Učite dijete pozitivnom govoru.

Istraživanja su pokazala da se uglavnom osjećamo onako kako se ponašamo i onako kako govorimo. Što više dijete spominje dobre stvari o samome sebi, to će više biti uvjereno u ono što govori. Zato, potičite dijete da govori pozitivno o sebi i drugima, npr. „Mislim da mogu riješiti ovaj problem ako se potrudim.“.

4. Pomozite djetetu da nauči donositi odluke i rješavati probleme.

Već od najranije dobi (3 godine i više) djeca su sposobna donositi prve odluke, naravno ako im to dopustite (npr. „Želiš li obući plave ili zelene čarape?”, „Koji sok želiš?” i sl.). Starija djeca spremna su donositi i važnije odluke, pogotovo ako ih na to pripremite. Samostalno donošenje odluka i rješavanje problema prilika je za dijete da preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Naučit će da svi ponekad griješimo u svojim odlukama i da se greške mogu ispraviti. Na kraju krajeva, ljudski je griješiti, zar ne?

5. Učite dijete da si postavlja i ostvaruje ciljeve.

Vrlo je važno da su ciljevi realni s obzirom na djetetovu dob i sposobnosti. Ciljevi koji su djetetu neostvarivi vode ga k razočarenju i osjećaju bespomoćnosti. Znate li priču o buhi koja je uhvaćena u kutiju šibica? Skakala je i skakala ne bi li izašla na svjetlo dana, međutim, stalno je udarala u poklopac kutijice. Na koncu se umorila. A kad su kutijicu otvorili… ona više nije niti pokušavala. Zato je za ostvarenje ciljeva potrebno je odrediti male ciljeve-korake čije ostvarenje će dijete dovesti do konačnog, velikog cilja.

Još nekoliko malih savjeta:

• pružite djetetu priliku da pomogne drugima (npr. nekom vršnjaku, mlađem djetetu ili starijoj osobi),
• važno je djetetu omogućiti i poticati ga da otvoreno govori o svojim osjećajima,
• pomozite mu da realno prihvati svoje jake strane, ali i slabosti,
• ne uspoređujte dijete s braćom i sestrama,
• neka humor bude prisutan u vašem domu.

Ne zaboravite! Informacije koje djeci daju njima važne osobe (roditelji, učitelji, rođaci, prijatelji) najviše utječu na njihovo samopoštovanje. Stoga je važno čime ih i na koji način „hranimo“.